Kao sudionik u razvoja otoka Krka kao eko otoka i otoka drživog turizma, na našim se društvenim mrežama dotičemo raznovrsnih ekoloških tema, do kojih dolazimo tako što istražujemo događanja u svijetu, i vrijednosti o kojima se komunicira na razini institucija UN-a, Europske Unije i Vlade RH. Ujedno pratimo i privatne inicijative poput umjetničkih natječaja vezanih uz održivi razvoj ili stručnih portala koji se bave tematikom okoliša i ekosustava.

Zašto želimo govoriti o bacanju hrane...

...a otok smo koji ima komunalnu kompostanu, na koju dolazi sav biorazgradivi otpad koji stanovnici prikupe?

Zato što uvijek može bolje, a kao pristupačan i turistički otok želimo poslužiti kao primjer. Vjerujemo da se većini vas već dogodilo da ste obavili veliku kupovinu u supermarketu, računali da će vam određene stvari trebati, onda ste ih donijeli doma, pospremili u hladnjak ili u smočnicu, da bi se zatim dogodile nepredviđene okolnosti poput posjeta rodbine koja vas je opskrbila poklonima u obliku hrane sa zemlje, ili ste iz određenih razloga promijenili plan kuhanja i obroka, ili jednostavno niste provjerili rok valjanosti na nekim ambalažama, a ponekad ste na akcijskoj prodaji kupili voće ili povrće koje je već sljedeći dan uvenulo, a da ga niste stigli potrošiti? Je li vam se dogodilo da je tetra pak mlijeka ostao stajati u hladnjaku tjednima, a da niste primijetili da je napola pun, prije nego što je to mlijeko propalo?

Većini nas ponekad se događaju slične situacije. Nismo uvijek sami krivi za tu situaciju jer se vrlo često radi o propustima u samoj proizvodnji i opskrbi, a u slučajevima kada je u pitanju uvenula hrana biljnog porijekla, naš nas sustav prikupljanja bio otpada dobro služi. Ipak na mnoge stvari trebamo obratiti pozornost kako bismo uštedili novac i mislili na činjenicu da je proizvodnja svakog grama hrane potrošila poneki resurs planeta.

Za početak, treba imati na umu da do bacanja hrane dolazi i u razvijenim i u manje razvijenim krajevima svijeta, ali iz sasvim različitih razloga. Iako ćemo se u ovom članku osvrnuti na probleme koji nastaju na našem području, spomenut ćemo i što se događa u drugim dijelovima svijeta.

Tri načina kako dolazi do bacanja i propadanja hrane

Prvi je neučinkovita proizvodnja, što je posebno često u slabije razvijenim zemljama i sredinama, gdje tradicionalna poljoprivreda ovisi o vremenskim i drugim prilikama, a manjak tehnologija skladištenja i čuvanja hrane dovede do propadanja dijela usjeva i ostalih poljoprivrednih proizvoda.

Drugi se odnosi na distribuciju hrane. Riječ je u prvom redu o transportu, te o prodaji na tržnicama, u supermarketima i u ostalim trgovinama; ponekad trgovci nisu u mogućnosti zbrinuti neprodanu hranu nego je odbacuju nakon zatvaranja trgovine, a ponekad veliki maloprodajni lanci imaju estetske kriterije zbog kojih odbiju veći dio onoga što je u ponudi, što poljoprivrednici kasnije nemaju kome prodati. Diljem svijeta nastaju inicijative gdje mali obrtnici obilaze poljoprivredna imanja i ciljano otkupljuju «ružne» plodove zemlje kako bi ih kasnije prodali na tržnici.

Osim biljnih proizvoda, na ovaj način u manje razvijenim zemljama dolazi i do propadanja proizvoda životinjskog porijekla, zbog loših uvjeta u distrubiciji.

U razvijenim krajevima svijeta, poput našeg, osim supermarketa česti su problem i restorani, posebno restorani brze prehrane (fast food). Budući da često uzimaju veće količine od potrebnih, a ne prodaju maksimalan broj obroka, obično ostatke odbace, a problem su i gosti u restoranima koji ponekad ostave veću količinu hrane na tanjuru, što se najviše događa kod posebnih prigoda s većim brojem gostiju, poput vjenčanja ili poslovnih domjenaka.

Treće mjesto bacanja hrane je u samim domaćinstvima, zbog kupovine prevelike količine namirnica u supermarketima, slabog planiranja obroka, ali i nepažnje prilikom kupovine (npr. mliječni proizvodi pred istekom roka valjanosti ili prezrelo voće i povrće).

Za bolji dojam o razmjerima prehrambene krize na planetu, postoji niz infografika koje se lako pronađu na raznovrsnim web stranicama, iz kojih smo izvukli nekoliko zastrašujućih činjenica:

• Četvrtina vode koju čovječanstvo potroši korištena je za proizvodnju hrane koju nitko ne pojede. (CNN)
• 30% voća i povrća u Velikoj Britaniji uopće ne krene u distribuciju zbog estetskih kriterija maloprodajnih tvrtki. (rhytms.org)
• Ukupno 10 milijardi funti godišnje (oko 100 milijardi kuna) potrošeno je na hranu koja u domaćinstvima završi u kanti za smeće. (rhytms.org)
• Značajan dio hrane baca se u školskim kantinama kada učenici nemaju vremena pojesti obrok zbog prekratke pauze. (USDA)
• Energija potrošena na proizvodnju hrane koja se baca u proizvodnji, opskrbi i domaćinstvima u Italiji, bila bi dovoljna za grijanje 122 tisuće stanova od 100m2. (FAO)
• Čak pola ulovljene ribe i morskih plodova na planeti završava u smeću. (FAO)
• Oko milijarde ljudi na svijetu živi na rubu gladi ili u teškoj gladi. Broj kalorija koje prosječni stanovnik razvijenih zemalja baci bio bi dovoljan za dnevni unos hrane jednog neuhranjenog Zemljanina.  (lovefoodhatewaste.com)

Za više sličnih statistika, slobodno konzultirajte navedene izvore, i ostale izvore koji se bave tematikom.

Što mi možemo učiniti?

Mi smo otok, regija, unutar relativno male države. Europa je dio razvijenog svijeta, Hrvatska je u Europi regija koja se nalazi nedaleko visoko razvijenih dijelova kontinenta. Regionalni razvoj iznimno nam je važan kako bismo po standardu bili ukorak s bogatijim regijama, a u nekim smo aspektima već napredniji od glavnog grada Zagreba – primjerice u organiziranom sustavu odvajanja otpada, gdje Ponikve razvijaju infrastrukturu, a stanovnici sudjeluju u njezinom korištenju.

Kao jedan od društveno najrazvijenijih dijelova Hrvatske, možemo učiniti i više kako bismo postali dio cirkularne, kolaborativne i kreativne ekonomije znanja. Po pitanju proizvodnje hrane i upravljanju prehrambenim resursima, nekoliko je zanimljivih prijedloga o kojima bi svi mogli razmisliti:

1. Za početak, smanjimo konzumaciju prerađene hrane na minimum. Kupujmo izvorno prirodno za pripremu jela kod kuće. Pritom planirajmo unaprijed obroke, a poželjno je smanjiti obim pojedinačnih kupovina namirnica, i češće odlaziti u trgovinu po manji broj trenutačno potrebnih namirnica.
2. Kupujmo voće i povrće na tržnicama što je više moguće.
3. Nastojimo konzumirati veću količinu ribe, posebno zimi kada je kvaliteta veća, a ponuda bogatija i to po nižim cijenama.
4. Kupujmo pouzdano meso, podijelimo ga na obroke, a zatim ga ubacimo u zamrzivač, do pripreme.
5. Nastojimo uzgojiti nešto vlastito, u skladu s mogućnostima. Mogu to biti najjednostavnije stvari, poput mediteranskih začina ili biljnih vrsta koje mogu rasti u urbanim i vertikalnim vrtovima.
6. Slijedi prijedlog-ideja za budućnost – otok Krk treba više poduzetništva orijentiranog na proizvodnju hrane. Kroz Ponikvine inicijative govori se o smanjenju otpada, energetskoj neovisnosti i učinkovitosti vodoopskrbe, ali sljedeći cilj je – samodostatna proizvodnja hrane. Svaki mali obiteljski turistički ili ugostiteljski objekt može imati svoju malu proizvodnju domaćih prehrambenih proizvoda, ukoliko ima minimalne uvjete za to.
7. Za ovo je potrebna je samo volja.

Ostaje pitanje – kako promijeniti stvari za koje izgleda da ih je teško ili nemoguće promijeniti?